Razgovor · Bilten 4
Edin Kmetaš: lutkarstvo u Bosni i Hercegovini trideset godina jedva preživljava
Pozorište lutaka Mostar ove godine u takmičarski program 40. Lutkarske republike dolazi s dvije predstave — „Ogledalo, ogledalo“ i „Sam na svijetu“. Direktor Edin Kmetaš u razgovoru objašnjava zašto su manje forme postale pitanje opstanka, ali i zašto u Španiji postoji oko 400 nezavisnih lutkarskih grupa, a kod nas se scena drži na nekolicini entuzijasta.
Možete li ukratko predstaviti dvije predstave i teme kojima se bave?
Prva predstava je „Ogledalo, ogledalo“, u režiji Tine Bizjak, nastala u koprodukciji s teatrom iz Francuske, koju je Pozorište lutaka Mostar publici predstavilo prošle godine na godišnjicu osnivanja. Cilj nam je bio napraviti predstave manjeg formata koje se bave klasičnim bajkama i različitim načinima pripovijedanja — da pokažemo kako roditelji djeci prenose priče koje su i sami slušali. „Ogledalo, ogledalo“ donosi priču o Snjeguljici i sedam patuljaka, ali na drugačiji i otvoreniji način, prilagođen publici starijeg uzrasta. Predstava se oslanja na koncept hakavatija — način pripovijedanja koji se koristio prije sto, dvije stotine i više godina za prenošenje društvenih tema određenom krugu zainteresiranih ljudi.
A šta nam donosi predstava „Sam na svijetu“?
„Sam na svijetu“ je predstava koju smo premijerno izveli 21. septembra, u okviru šestog izdanja našeg festivala u Mostaru. Režirala ju je Sara Lustig iz Hrvatske sa svojim autorskim timom, a nastala je prema slikovnici „Pale sam na svijetu“ danskog autora Jensa Sigsgaarda. Predstava je dio i školske lektire. Govori o dječaku koji zaspi i probudi se sam na svijetu: ono što mu ranije nije bilo dostupno odjednom postaje dostupno, sretan je i uživa u novim mogućnostima, ali na tom putu spoznaje da mu nedostaje nešto najvažnije — radost da sve što ima podijeli s nekim drugim.
Česti ste gost festivala u Bugojnu. Koliko su lutkarski festivali značajni, posebno kad ih u Bosni i Hercegovini nemamo mnogo?
Prije svega, važni su našoj publici. Sve što radimo ne radimo samo zbog sebe, nego da bismo na poseban način prenijeli poruke generacijama koje dolaze. Festivali su značajni u svakom pogledu jer nam omogućavaju da vidimo čitav spektar različitih pristupa i priča. Upravo sam došao iz Skoplja, a prije toga sam posjetio brojne druge festivale izvan Bosne i Hercegovine, pa imam priliku pratiti razvoj scene i vidjeti kako publika reaguje — ali i iz perspektive organizatora razumjeti koliko je izazovno predstaviti sve ono na čemu pozorišta rade tokom godine.
Gdje se naša zemlja nalazi u odnosu na druge zemlje i regiju?
To zavisi od festivala do festivala, jer ni festivali koje imamo u Bosni i Hercegovini nisu međusobno isti. Ali ako govorimo o lutkarskoj sceni u cjelini, ne nalazimo se baš u zavidnom položaju. Lutkarstvo u Bosni i Hercegovini posljednjih tridesetak godina jedva preživljava, zahvaljujući nekolicini entuzijasta. Među njima je svakako i Kulturno-sportski centar Bugojno, zajedno s cijelim rukovodstvom koje stoji iza ovog festivala. Prije dvije godine bio sam na jednom od najvećih festivala u Španiji, u Lleidi, gdje je tokom četiri dana predstavljeno više od 300 predstava. Samo u Španiji postoji oko 400 nezavisnih grupa koje djeluju na otvorenom tržištu i međusobno se nadmeću.
Šta to konkretno znači za pozorišta u Bosni i Hercegovini?
Kada pogledamo koliko nezavisnih lutkara imamo u Bosni i Hercegovini i koliko je malo javnih ustanova koje se bave razvojem dječijeg stvaralaštva i ulaganjem u najmlađe generacije, jasno je da mnogo zaostajemo. Ne mislim pritom prvenstveno na kvalitet predstava, već na nedostatak pažnje, podrške i sistema koji bi omogućio razvoj i održivost svega što radimo.
Koliko su mladi glumci zainteresirani za lutkarstvo?
Bilo bi poražavajuće kada bih rekao da je taj broj nula, ali problem je mnogo širi. Osim što stvaramo predstave i planiramo buduću produkciju, moramo sami graditi sistem koji će motivisati djecu i mlade da u budućnosti sebe vide u pozorištu. Posljednjih pet godina konstantno smo ostajali bez stručnog kadra: imali smo pet glumaca uključenih u gotovo sve naše predstave, a kada ostanete bez jednog glumca, možete ostati bez čitave predstave.
Je li hakavati dio rješenja?
Može biti. U takvoj predstavi imamo samo jednog glumca koji izvodi ono što je pripremio i predstavlja publici. Manje forme jedan su od načina na koje pokušavamo prevazići poteškoće u kojima smo se našli zbog sistema koji nije omogućio razvoj kakav nam je potreban. Nadam se da će situacija u budućnosti biti bolja — nada posljednja umire!
Izvor: Bilten 40. Lutkarske republike, broj 4