Razgovor · Bilten 4

Ermina Nišić: preporučila bih svakom pozorištu da napravi priču o svom gradu

Glumica u predstavi „Grad svjetlosti“ · Bosansko narodno pozorište Zenica

„Grad svjetlosti“ Bosanskog narodnog pozorišta Zenica predstava je bez ijedne izmijenjene replike: rudnik, stadion, brdo iznad grada i vjerski simboli postaju scene koje publika čita sama. Ermina Nišić, rukovoditeljica Dječije, omladinske i lutkarske scene, igra u predstavi koju je ansambl pravio vlastitim rukama.

Predstava nema dijaloga, a ipak uspijeva ispričati priču o Zenici — i o njenim vrlinama i o nedaćama.

Reditelj je to tako zamislio, jer inače radi predstave na taj način. Ponekad u njima ima i nešto teksta, a ovdje je to tekst koji je Lana izgovorila i koji zapravo predstavlja najjaču poruku predstave. Nas četiri glumice smo zajedno s rediteljem vlastitim rukama napravile sve što ste vidjeli na sceni, što nam predstavlja još veći ponos. Mi smo reditelju pričale, izrađivale elemente, a on je na osnovu svega toga oblikovao predstavu.

Šta želite da publika ponese sa sobom?

Ako želimo poslati poruku zrelijoj publici, onda bih poručila da ostavimo teške dane iza sebe, da živimo zajedno i jedni drugima pružamo priliku za bolji život. Da jedni drugima dolazimo u goste, bez obzira na to iz koje smo države i gdje živimo. Što se same predstave tiče, preporučila bih svakom pozorištu da napravi priču o svom gradu. To je tako lijepa slika koja može živjeti veoma dugo i predstavlja svojevrstan pečat u radu pozorišta.

Koliko je predstava vama lično emotivna i šta je bio najveći izazov?

Emotivna je od prve do posljednje scene, pogotovo meni kao najstarijoj članici ove ekipe, jer sam sve to prošla i doživjela. Najteže mi pada posljednja scena, jer ju je reditelj na neki način oblikovao prema mojoj životnoj priči, prema onome što smo proživljavali i kako smo živjeli tokom rata. Mislim da mi ta scena uvijek najteže pada jer budi emocije i sjećanja.

Kakvo je stanje s lutkarstvom danas u Bosni i Hercegovini?

Mislim da imamo nekoliko dobrih lutkarskih kuća, u Mostaru, Banjoj Luci i Bugojnu. Ipak, možda se ne radi dovoljno i nemamo dovoljan broj lutkarskih predstava. Lično bih voljela da ih ima mnogo više.

Smatrate li da je lutkarstvo zanemareno u odnosu na klasično, dramsko pozorište?

Ne bih rekla da je baš zanemareno. Danas se lutkarstvo razvija i na moderne načine, a lutke se sve više koriste i u predstavama za odrasle. Ipak, lično više volim nešto tradicionalniji pristup stvaranju predstava. Kada vidite kako se djeca raduju lutkarskoj predstavi, kako reaguju na lutkicu koja izađe pred njih, a vi posmatrate kako im oči zasjaje — tada vam i duša postane velika.

Šta bi trebalo promijeniti da lutkarskih predstava bude više?

Smatram da pozorišne kuće zaista trebaju raditi mnogo više s lutkama i stvarati više lutkarskih predstava, jer one djeci donose posebnu radost. Svi koji mogu utjecati na rad pozorišta trebaju omogućiti umjetnicima da stvaraju ovakve predstave i predstave ih publici.

Izvor: Bilten 40. Lutkarske republike, broj 4