Razgovor · Bilten 4

Maja Martinek: lutka može sve, nema gotovo nikakvih ograničenja

Članica stručnog žirija · redovita profesorica na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku

Maja Martinek je redovita profesorica na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku, rediteljica i glumica te jedna od tri članice stručnog žirija 40. Lutkarske republike. Na Odsjeku za kazališnu umjetnost studenti paralelno studiraju glumu i lutkarstvo, a u Bugojnu je, kaže, najveće bogatstvo ove godine pronašla u novim, mladim ljudima koji se tek zaljubljuju u lutku.

Odakle potiče vaša ljubav prema lutkarstvu i kada se rodila?

Mislim da je ljubav prema lutkarstvu nešto što svi zapravo nosimo duboko u svom srcu. Pozvat ću se na riječi svoje slovenske kolegice, rediteljice Jelene Sitar-Cvetko: svako od nas, kada se rodi, od majke dobije svoje lutkarsko pozorište na dlanu. To je naša mala pozornica na kojoj se igramo prstima, oživljavamo ih i stvaramo male priče. Vjerujem da je ta ljubav usađena i u mene, tim više što je moj otac također glumac u dječijem pozorištu i lutkar — u društvu su ga zvali Lutak.

Šta lutkarstvo ima, a klasična gluma nema?

Sve! Radim i kao glumica i kao lutkarica, ali volim reći da sam prvenstveno lutkarica. Ne volim to razdvajati jer mi je lutkarstvo mnogo toga donijelo i u glumačkom radu. Danas se umjetnost više ne dijeli na lutkarsku i glumačku — savremeni teatar crpi iz svega što mu je dostupno. Ipak, smatram da lutkarstvo nadilazi ono što bismo nazvali čistom glumom, jer lutka može sve. Sve zavisi od toga koliko smo spremni da joj se otvorimo i koliko joj slobode damo.

Neki smatraju da je lutkarstvo zapostavljeno u odnosu na dramsku glumu. Slažete se?

Apsolutno. Ipak, mislim da je to prvenstveno zato što na ovim prostorima još uvijek nismo svjesni svega što lutkarstvo jeste i što može biti. Još ga posmatramo kao umjetnost namijenjenu djeci, što mi je potpuno fascinantno. Djeca su naše najveće blago, a umjetnost namijenjena njima često se posmatra s određenom dozom podcjenjivanja.

Zašto lutkarstvo stalno povezujemo isključivo s djecom?

Zbog neznanja. Na našoj Akademiji pokretali smo projekte lutkarskih predstava za odrasle, a i u Hrvatskoj se trudimo njegovati lutkarstvo namijenjeno odrasloj publici. Nažalost, ono još uvijek nije dovoljno prepoznato među gledateljima, ali riječ je o malim koracima naprijed. Mnoge predstave koje dolaze na ovaj festival donose nove teme i otvaraju drugačija pitanja.

U Bugojnu smo gledali predstave studenata Akademije iz Osijeka. Kako u studentima budi­te toliku kreativnost i slobodu?

Moram biti iskrena: većina naših studenata na prijemni ispit dolazi zbog glume. Lutkarstvo im je u početku nešto poput: „Joj, pa kod vas se studira i lutkarstvo?“ Međutim, kada se jednom otvorite lutkarstvu, ono vas potpuno obuzme. Specifičnost Akademije u Osijeku jeste dvopredmetni studij — studenti ravnopravno i paralelno studiraju glumu i lutkarstvo. Na fakultetu su od ponedjeljka do subote, od jutra do večeri, a pauza za ručak traje svega sat vremena. Zaista je izazovno, ali kada se zaljube u lutkarstvo, sve postaje lakše.

Kako ćete kao članica žirija ocijeniti predstave i čime ćete se voditi?

Meni lično najveće bogatstvo koje sam ove godine vidjela jesu nove nade, novi mladi ljudi koji su zainteresirani za lutkarstvo i koji se tek počinju zaljubljivati u lutku. Naravno, rezultati nisu uvijek jednako dobri, ali u ovom trenutku smatram da je to manje važno jer će rezultati doći s vremenom. Najvažnije je da se ljudi igraju, vjeruju u ono što rade — i rezultat neće izostati.

Vas troje ste u žiriju i veoma ste različiti.

Tako je, i to mi se posebno sviđa. Dubravka se bavila i režijom, Mario je dramaturg, a ja se bavim animacijom i režijom — jedva čekam naše konstruktivne i žustre rasprave. Predstavu moramo posmatrati kao cjelinu, a u toj cjelini uvijek postoji nešto što posebno zasija. Ne volim donositi odluke unaprijed: sačekat ću da pogledamo sve predstave, pa onda s određenim odmakom razmotriti šta se u svakoj izdvojilo.

Srećom, imate i dječiji žiri.

Upravo tako! Iskreno, najviše volim razgovarati s dječijim žirijem, jer nam njihova razmišljanja mogu pokazati nešto što sami možda ne bismo primijetili. Bugojno me nekoliko puta iznenadilo upravo u tom pogledu: dogodilo se da su na festival došle predstave mojih studenata namijenjene starijem uzrastu od onoga koji ih je na kraju gledao — i svaki put smo dobili nagradu dječijeg žirija. To pokazuje koliko samo možemo pretpostavljati kako će djeca doživjeti predstavu.

Izvor: Bilten 40. Lutkarske republike, broj 4