Razgovor · Bilten 3
Marko Vukosav: Gvozden je strah, a straha nije ni bilo
„Gvozden“ Pozorišta Prijedor u takmičarskom je programu 40. Lutkarske republike. Marko Vukosav potpisuje režiju i tekst, a predstavu opisuje kao glumačku s elementima lutkarstva — i kao priču o djeci koja moraju pobijediti vlastiti strah.
Prijedor nema lutkarsko pozorište, ti si prije svega glumac. Zašto lutkarska predstava?
Ovo nije čisto lutkarska predstava, već glumačka predstava s elementima lutkarstva. Lutkarstvo me fascinira već dugi niz godina i zaista volim gledati lutkarske predstave. Učestvovao sam na nekim radionicama, a u Bugojnu sam posljednjih desetak, možda čak i više godina, redovan gost festivala. Dolazio sam i kao student, tako da se u meni vremenom razvila velika ljubav i fascinacija lutkarstvom. Zbog toga sam se morao okušati i u tom području, a mogu reći da ću se time nastaviti baviti.
Koliko je ovaj festival važan za pozorište koje nema razvijenu lutkarsku scenu?
Nevjerovatno je važan, izuzetno važan. Ako je ovaj festival inspirisao mene, ko zna koliko će još ljudi inspirisati, bilo da je riječ o glumcima, muzičarima, slikarima ili drugim umjetnicima. Pozorište okuplja različite umjetnosti i predstavlja izvor inspiracije za mnoge ljude, pa i šire. Izuzetno je važno da se možemo sastajati, razgovarati, gledati jedni druge, razmjenjivati mišljenja i kritike te promišljati o problemima i načinima na koje ih možemo riješiti.
Velika je šteta što u okruženju nema formalnog obrazovanja iz lutkarstva.
Takvih škola nema ni u Srbiji ni kod nas, dok ih u Hrvatskoj ima. Nevjerovatno je koliko glumci na ovim prostorima znaju i nauče kroz sam proces stvaranja predstava, bez konkretnih škola koje bi ih postepeno, korak po korak, uvodile u ovu umjetnost prema određenim sistemima obrazovanja. Važno je i da se lutkarstvo zavoli izvan samih predstava, da se razvije interes za tu umjetnost i želja da joj se posvetimo.
Na okruglom stolu bilo je sugestija. Hoćeš li ih prihvatiti?
Da, apsolutno. Ipak, smatram da, kada predstava izađe pred publiku sa svojom premijerom, ako je njen koncept takav — a ovdje upravo jeste takav — više ne želim ništa mijenjati. Ona je takva kakva jeste. Ono što mogu jeste da je ponovo pogledam, uočim greške koje možda ranije nisam primijetio, razmislim o njima i potrudim se da iste greške ne ponovim u sljedećoj predstavi. Zašto bismo stalno vrtjeli jedno te isto dok ne dođe do savršenstva, kada možemo stvarati nove i nove predstave koje će, nadam se, biti sve bolje? Zahvalan sam na svim sugestijama. Takav sam karakter: kada me pohvalite, uobrazim se i onda ništa ne valja. Volim čuti šta nije dobro.
Šta bi volio da djeca ponesu sa sobom nakon predstave?
Volio bih da ponesu osjećaj da mogu pobijediti svoje strahove, da imaju hrabrosti voljeti i slijediti svoje srce i vlastite osjećaje, umjesto da se stalno vode isključivo analitičkim razmišljanjem i materijalnim stvarima.
Je li lutkarstvo nepravedno zapostavljeno u odnosu na dramsko pozorište?
Apsolutno. Generalno, dječije pozorište, odnosno pozorište za djecu, potpuno je zapostavljeno. Sve se više svodi na puku zabavu koja nikoga ničemu ne uči.
Treba li pozorište da nas uči?
Apsolutno treba. Mislim da pozorište treba otvarati važne probleme, suočavati nas s njima i pokazivati nam da se oni mogu riješiti. Na taj način djeci šaljemo poruku da se i u svijetu odraslih, baš kao i u njihovom svijetu, možemo suočavati s velikim problemima i pronalaziti načine da ih prevaziđemo. Mi smo možda zaboravili koliko problemi mogu biti veliki i u dječijem svijetu, a možda su ponekad čak i veći nego naši. Zato je važno da djeca nauče da se kroz život vrijedi boriti, uz ljepotu, ljubav i nadu, iznova i iznova.
Izvor: Bilten 40. Lutkarske republike, broj 3