Razgovor · Bilten 3
Senad Milanović: lutka počinje tamo gdje glumac završava
„Kad zavesla Tesla“ druga je predstava takmičarskog programa 40. Lutkarske republike i premijera domaćina, Kulturno-sportskog centra Bugojno. Senad Milanović igra sam, a sve ostale likove — majku, oca, Ajnštajna — igraju lutke na struju. To je, kako kaže, njegova prva lutkarska predstava u životu.
Tekst je napisao Cvetin, a ulogu Tesle ponudio tebi. Kako je predstava nastala?
Cvetin je napisao taj tekst i onda mi je ponudio — rekao je: ja tebe vidim u ulozi Tesle, hoćeš da radimo to? Ajde, rekao sam. Htjeli smo da pravimo dječju predstavu s nekim elementima lutkarstva, gdje su samo ove četiri zjevalice trebale biti lutke. Ali dok sam čitao tekst, rekao sam: zašto svi drugi likovi — majka, otac — ne bi bili lutke, i to na struju? Jer je Tesla, pa da se poigramo sa strujom. Tako smo došli do ovoga što ste gledali.
Koliko je teško bilo igrati sam i animirati sve te likove?
Najizazovnija mi je bila upravo animacija lutaka, zato što se time nikada ranije nisam bavio. Ovo je moja prva lutkarska predstava u životu. Iskustvo s lutkama stekao sam na radionicama u Bugojnu, jer sam dijete ovog grada. Pred kraj osnovne škole i tokom cijele srednje škole svake sam godine dolazio na radionice i tu sam se zaljubio u lutke i njihovu animaciju. Ipak, nikada nisam dobio priliku da se time ozbiljnije bavim.
Igrao si, kažeš, oko 300 izvođenja za djecu u Banjoj Luci — a tek sada prvi put s lutkom.
Znam kako je igrati za djecu, ali s ovim bićima, s lutkama, nikada ranije nisam radio. To mi je, suštinski, bio najveći izazov. Moram priznati da mi je bilo malo frka, ali ja to volim, uživam u tome i obožavam lutkarstvo. Zato sam sebi rekao: hajde, valjda će se ta ljubav osjetiti.
Zašto u Bosni i Hercegovini nema akademije lutkarstva?
Prosto, na akademijama u Bosni i Hercegovini lutkarstvo se ne izučava kao obavezan predmet. Kod nas je to bio izborni predmet, na kojem smo tek malo zagrebali površinu, ali nismo radili na konkretnoj predstavi. Sve što znam stekao sam na radionicama, učeći od zaista velikih majstora. Međutim, jedno je radionica, a nešto sasvim drugo kada izađeš pred publiku i sam moraš oživjeti lutku.
To je onda anomalija, a ne samo manjak.
Iskreno, ja mislim da je to anomalija, zato što je to zanat koji je toliko star i hiljadama godina se izučava i istražuje svugdje u svijetu. Žao mi je što to kod nas nema više. Mislim da ima dosta i mojih kolega, ljudi koji su sa mnom studirali, koji rade u pozorištu — i u odraslom dramskom pozorištu — i imaju želju i ljubav prema tome, ali prosto se nikad nisu susreli s time. Neka pozorišta dovode sjajne reditelje sa strane, pa se ta animacija uči u dječijim pozorištima.
Ti si zaposlen u Narodnom pozorištu Republike Srpske.
Da, i mi uglavnom igramo za malo stariju djecu. Mislim i da bi trebalo — na koje inicijative, na kojem nivou, to da se pokrene, da se otvori škola, zašto da ne, škola lutkarstva. Ja bih vrlo rado upisao, i master tamo.
Koliko su ovakvi festivali važni kad formalnog obrazovanja nema?
Pa da, za djecu.
A šta je s nama starijima?
Pa, i mi smo nečija djeca, zar ne? Najvažnije je da te to osvoji još od malih nogu. Ja sam bio otprilike ovako mali kao ova naša mala raja ovdje kada sam dolazio na lutkarske predstave. Tu se jednostavno zaljubiš u taj svijet, jer lutka počinje tamo gdje glumac završava. Ono što glumac ne može uraditi, može lutka.
Izvor: Bilten 40. Lutkarske republike, broj 3